Prvi incidenti dogodili su se 15. i 16. marta 2004. godine, da bi tokom 17. i 18. došlo do eskalacije nasilja, koje je odnelo 19 života i uslijed kojeg je raseljeno 4.000 ljudi.
Jutro 17. marta 2004. godine za Ljiljanu Janković, tada 44-godišnju mještanku sela Drajkovce nadomak Štrpca na jugu Kosova, bilo je kao i svako drugo.
Dvadeset godina kasnije, „ničeg lepog ne može da se sjeća” iz tog i narednog dana, kada je Kosovo zahvatio najveći talas nasilja poslije rata 1999. godine, priča ona za BBC na srpskom.
Otišla je na posao u lokalni dom zdravlja, ne sluteći da može da dođe do većih incidenata između Srba i Albanaca.
Tek kada se vratila kući, čula je na radiju da se Kosovom šire nemiri posle utapanja trojice albanskih dječaka u rijeci Ibar nedaleko od Kosovske Mitrovice, za šta su navodno bili krivi Srbi.
Stiglo je veče, a sa njim se i nasilje iz drugih dijelova Kosova prelilo na njeno Drajkovce.
„Čuli smo pucnje, selo je bilo napadnuto, a mi smo pobegli kod komšije, gde smo bili do jedan sat posle ponoći, kada je došao KFOR (NATO snage) i izvukao nas do obližnjeg Štrpca.
„Ubili su tada praktično ispred kuće Borka i Dobreta (Dobrivoja) Stolića, sina i oca, koji su nam rođaci i živjeli su blizu nas. Izašli da uzmu drva i tako su završili – stvarno tragedija”, prepričava Janković.
Početak martovskog nasilja na Kosovu 2004. godine Nedžmedina Spahiua, kosovskog Albanca i profesora Fakulteta političkih nauka u Prištini, zateklo je u najvećem kosovskom gradu.
U Kosovsku Mitrovicu, gdije je živeo i tada i dvije decenije kasnije, stigao je posle podne, kada su sukobi Srba i Albanaca već započeli.
„Tada je već bilo učinjeno sve što je učinjeno, bilo je ubijenih i ranjenih.
„Drugog dana, 18. marta, sve to se nastavilo, a ja sam pokušao, koliko je bilo moguće, da spriječim to, što je naravno bilo jako teško, jer je bilo kasno da se bilo šta spriječi.
„Naravno da je bilo i opasno, u tim trenucima vladalo je bezvlašće, a strukture UNMIK-a su se povlačile i situacija je bila van kontrole”, priča Spahiu za BBC na srpskom.
Između 17. i 19. marta na Kosovu su se dogodila 33 nasilna incidenta, u neredima je učestvovalo više od 51.000 ljudi, pretežno kosovskih Albanaca, koji su napadali kosovske Srbe, druge nacionalne manjine i službenike UNMIK-a i KFOR-a, prema podacima organizacije Amnesti internešnel.
Ubijeno je 19 ljudi – 11 Albanaca i osam Srba, a više od 950 je povređeno, među kojima je bilo 65 pripadnika međunarodne policije i 58 pripadnika Kosovske policijske službe (KPS).
Oko 4.000 ljudi, pretežno Srba, ali i drugih manjinskih naroda na Kosovu, moralo je da napusti domove, podaci su OEBS-a.
Više od 800 objekata je uništeno ili oštećeno, među kojima je 29 pravoslavnih crkava i manastira, dodaje se u izvještaju te organizacije.
Nasilje na Kosovu izazvalo je niz masovnih protesta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i drugim gradovima tokom kojih su zapaljeni muslimanski vjerski objekti i napadane ambasade.
Ejdan Hehir sa Univerziteta u Vestminster podsjeća da su predstavnici međunarodne zajednice na Kosovu propustili niz prilika da preduprede martovsko nasilje.
„UNMIK je trebalo da uradi mnogo više kako bi pokazali da se ide jasnom stazom ka nezavisnosti, ali to nije učinjeno”, smatra britanski stručnjak za međunarodne odnose.
Podseća i da je ova organizacija 2003. godine usvojila politiku „standarda pre statusa”, kojom albansko stanovništvo Kosova nije bilo zadovoljno.
„Većina kosovskih Albanaca je smatrala da je cilj te politike održavanje nepromjenjenog stanja na Kosovu – UNMIK je postavljao standarde i ocenjivao da li se poštuju, pa je u nedogled mogao da donosi negativnu ocijenu i nastavi da upravlja Kosovom.
„Dakle, zbrka oko statusa Kosova bila je jasan uzrok nasilja, a kada se na to dodaju visoke plate činovnika UNMIK-a i njihov stav, ljudi su postali veoma ljuti”, pojašnjava Hehir.
Ljiljana Janković i danas živi u Drajkovcu i još radi u istom Domu zdravlja..
Ljudi u tom selu, bili Srbi ili Albanci, „ne gledaju mnogo na politiku, govore jedni drugima ‘dobar dan’ i nemaju međusobnih problema”, prepričava 64-godišnjakinja.
Ali od 2004. njena porodica ne obrađuje zemlju i prodala je stoku, pa sada žive samo od njene plate.
„Plašili smo da idemo da radimo na imanje, jer je okolo šuma, nismo se osećali bezbedno, posebno sa decom.
„Sada nema sukoba, ali nikad ne reci ‘nikad’. Poverenje se izgubilo”, kaže Ljiljana.
Ove godine Ljiljana ide u penziju.
„Sinovi nemaju posla, pa ćemo možda morati da se iselimo, jer teško sa penzijom možemo da preživimo”, brine ona.
Nedžmedin Spahiu kaže da se ipak nešto pozitivno rodilo iz martovskog nasilja.
„Međuetnički odnosi su mnogo bolji danas nego tada, društvo je sazrelo dovoljno da razumije da tako nešto više ne sme da se dogodi i ta svest je vjerovatno jedino pozitivno što je proisteklo iz ovih događaja”, zaključuje Spahiu.
Šesnaest godina poslije proglašenja nezavisnosti, Kosovo je priznalo oko 100 zemalja. Ipak, tačan broj nije poznat.
Priština navodi brojku od 117 zemalja, a u Beogradu kažu da ih je daleko manje.
Među zemljama Evropske unije koje nisu priznale Kosovo su Španija, Slovačka, Kipar, Grčka i Rumunija, a kada je riječ o svjetskim silama, to su Rusija, Kina, Brazil i Indija.
Kosovo je od 2008. godine postalo član nekoliko međunarodnih organizacija, kao što su MMF, Svjetska banka i FIFA, ali ne i Ujedinjenih nacija.
arastosom u manastiru Gračanica i polaganjem cvijeća obilježena je godišnjica događaja iz marta 2004. na Kosovu.
Parastosom u manastiru Gračanica i polaganjem cvijeća obilježena je godišnjica događaja iz marta 2004. na Kosovu. U dvorištu Doma kulture u Gračanici otkriveno je spomen-obilježje stradalima u dvodnevnom nasilju u kojem je ubijeno devet građana srpske nacionalnosti te, u sukobima s KFOR-om, deset osoba albanske.
Premijer Kurti je juče bio na grob tragično nastradala tri dječaka u martovskim nemirima 2004-te godine, i tom prilikom je istakao da je tada četvoro albanske djece pratila grupa mladih iz srpske zajednice, koji su da bi izbijegli napad skočili u reku Ibar, iz koje je živ izašao samo Fitim Veselji.
“Ovo se dogodilo u vrijemenu i kontekstu sa potpunom neizvjesnošću u pogledu budućnosti zemlje, nakon rata za koji su rane i sjećanja još uvijek bila veoma živa, dok pravde za zločine, patnje i štete nije bilo nigdje.”
„Vijest o utapanju u reci Egzon Deljija, starog 13 godina, Avni Veseljija, starog 12 godina i Fljorent Veseljija, starog 9 godina, proširila se poput munje i užasno odjeknula u svim krajevima zemlje. Protesti građana na ulicama bili su trenutni odgovor. Bez organizovanog poziva i bez organizacije, oni su vrlo brzo poprimili ogromne razmjere uključujući cijelo Kosovo”.
“A kada je protest spontan i neorganizovan, svaki učesnik mora biti miran i smiren. Dok je potrebna samo šačica demonstranata da bi postali nasilni. I tako se dogodilo. Zapravo, u početku su bili usmjereni protiv UNMIK-a, a onda nikada nije razjašnjeno ko ih je usmjerio prema srpskim naseljima i pravoslavnim crkvama i manastirima“, napisao je Kurti.
Šef vlade je naveo i imena ubijenih građana u nekoliko gradova Kosova, rekavši da ne znaju 4 od 20 ubijenih i zatražio da mu se kaže da li ima netačnosti u objavljenim imenima.
„U Mitrovici je ubijeno šest građana: Fatmir Abdulahu, Ferid Čitaku, Isak Ibrahimi, Ajvaz Šatroli, Jana Tuče (iz Sjeverne Makedonije) i Borivoje Spasojević. U Lipljanu trojica: Nenad Vesić, Nevzat Rrahmani i Arben Šalja. U Gnjilanu jedan: Slobodan Perić. U Belopoju jedan: Esat Tahiraj, iz Novoselu. U Drajkocu dva: Dobrivoje Stolić i Borko Stolić. U Čaglavici troje: braća Bujar i Kastriot Eljšani iz Glogovca i neidentifikovano lice. I u Uroševcu jedan: Alimuhamet Murseli. (Dakle, ne znamo imena četvorice ubijenih od ukupno 20, a ako smatrate da ima netačnosti u postojećim imenima, recite nam.)”, rekao je Kurti.
Kurti je dalje rekao da se osveta i reakcija na martovske događaje prijenela i na Srbiju, gdje su na meti Albanaca i drugih manjinskih grupa u Nišu i Novom Sadu, gdje je pričinjena šteta na privatnoj imovini i vjerskim i kulturnim objektima.
„Kosovo nije imalo institucionalnu pripremu koju sada ima da spreči ili eskalira situaciju. Zemlja je bila pod potpunom međunarodnom upravom. Kosovska policija, koja se tada zvala Kosovska policijska služba, sastojala se od trupa koje nisu bile opremljene za takve nerede. Ipak, neki pripadnici policije pokazali su hrabrost rizikujući svoje živote da pomognu i zaštite Srbe u mnogim gradovima i selima”.
“Od tada je nadoknađena većina materijalne štete koja je u to vrijeme imala prijednost nad ljudskim gubicima. Novcem kosovskih poreskih obveznika obnovljeni su objekti pravoslavnog vjerskog kulta. Danas im Kosovska policija nudi posebnu fizičku zaštitu”.
„20 godina kasnije, sjećamo se tih događaja, iako sa mnogo nepoznanica kako su se dogodili, jer se podsjećamo da se mir i sigurnost ne mogu uzimati zdravo za gotovo. Teže su od nasilja, jer se moraju stalno držati, održavati i održavati. A ono što znamo je da porodicama nedostaju Egzoni, Avni i Fljorent, i svima nama i danas, i svaki dan”, napisao je Kurti.